Click here for Myspace Layouts

BH SPORT

Dobrodošli na Blog koji ima za cilj da ukaže na sve negativnosti kao i na sve pozitivne stvari u našem sportu

29.07.2009.

Semir Tuce : Možda se nekada vratim među "Rođene" kao trener

Sredina je osamdesetih godina prošlog stoljeća. Velež u bivšoj državi igra najljepši fudbal, osvojen je Kup, blizu je i naslov prvaka, a na lijevoj strani protivničke bekove izluđuje igrač sa brojem 11 na dresu. "Semir iz svemira", govorili su TV komentatori, pisali sportski novinari...


Njegove centaršuteve, kada lopta "leti kao suhi list", u mrežu su pospremali Predrag Jurić, Vladimir Gudelj, Meho Kodro.... Tu su bili i nezaboravni "slobodnjaci", a nekada je znao zabiti i četiri gola na utakmici (Velež - Sion 5:0). Danas je Semir Tuce u posjeti Mostaru, a već skoro dvije decenije živi u Švicarskoj.


Pogodak glavom


- Mostar kao Mostar, uvijek fin. To je moj grad, tu sam se rodio i, kad god mogu, obiđem staru raju... Volim osjetiti ovu temperaturu, ono, kada je vrućina, a nebo vedro - počeo je Tuce sentimentalno razgovor za "Dnevni avaz".


Devet godina nosio je dres Veleža, odigrao više od 180 utakmica, osvojio Kup Jugoslavije, igrao je u Evropi, ali ostaje žaljenje što priča nije zaokružena naslovom prvaka.


- Rodio sam se u pravo vrijeme, generacija Bajevića, Marića, Vladića... već je bila na odlasku, a dolazila je moja. Sve su to bili igrači koji su igrali zajedno od pionira, odlično smo se znali. Imali smo rezultate, osvojili smo Kup, ali je ostalo žaljenje što nismo uzeli i naslov prvaka, jer smo, stvarno, dobro igrali. Imali smo tu meč-loptu, igrali smo protiv Slobode i vodili, ali se, onda, dogodilo to što se dogodilo. Istina, i prije Tušnja ispustili smo neke važne bodove, izgubili smo kući od Hajduka nekoliko kola ranije - prisjeća se Tuce.


Jedan od najvećih uspjeha Veleža je Kup iz 1986. godine, kada su "Rođeni" u nezaboravnom finalu u Beogradu savladali zagrebački Dinamo sa 3:1.


Mnogi se sjećaju i četvrtfinala, kada je Velež, također u Beogradu, pobijedio Partizan nakon izvođenja penala. U regularnom toku bilo je 1:1, a gol za izjednačenje postigao je Tuce, i to glavom!


Uzlazna putanja

 

- Baš smo prije nekoliko dana u jednom društvu prepričavali tu utakmicu. Bio je pun stadion, Partizan je vodio i onda je u jednom trenutku neko od mojih saigrača šutirao i pogodio stativu. Lopta se odbila, a ja sam zatvorio oči i postigao sam taj gol glavom. Ne znam, možda sam još jednom ili dva puta u cijeloj karijeri zabio glavom - kaže Tuce.


Ne isključuje mogućnost povratka u Mostar i Velež.


- Znamo kakva situacija vlada u gradu i državi, novca je sve manje, ali čini mi se da Velež hvata pozitivan ritam. Imam u planu da se školujem za trenera. Ko zna, možda se nekada i vratim u Velež kao trener. Nikada se ne zna šta život nosi - kaže na kraju razgovora jedan od legendarnih igrača Veleža.


Očekivao poziv za SP u Italiji


Iako je u svoje vrijeme bio najbolje lijevo krilo u bivšoj državi, Tuce je veoma malo igrao za A-reprezentaciju.


- Tada o tome nisam razmišljao, ali kada danas vrtim film, vidim da je tu svega bilo. Recimo, za Olimpijske igre 1984. u Los Anđelesu jednostavno sam izbrisan sa spiska. U kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo 1990. u Italiji nekoliko utakmica sam presjedio na klupi. Tada sam u reprezentaciju pozivan iz vojske. Poslije sam otiša u Lucern, ali nisam dobio poziv za Mundijal. Mislim da sam za reprezentaciju mogao igrati daleko više. Ali, život ide dalje, bilo pa prošlo - kaže Tuce.


Džeko je najbolji igrač Evrope


Na pitanje može li reprezentacija BiH do Južne Afrike odgovara:


- Hvala Bogu pa se sve ovako poklopilo i imamo priliku da odemo na veliko takmičenje. Ovakva šansa teško će se ponoviti. Nekoliko naših igrača su svjetska klasa, za mene je Edin Džeko trenutno najbolji fudbaler u Evropi.


Povreda na Vembliju


Semirovu karijeru obilježile su sjajne igre, ali i povrede. U bivšoj državi suparnički bekovi bili su neumoljivi, ali je povreda na Vembliju na utakmici Engleska - Jugoslavija ostala u sjećanju.


- Što se tiče bivše države, vodio sam borbu sa Bračunom, Klinčarskim, Stanojkovićem.... Vembli je i meni i mnogima ostao u sjećanju. Igrali smo kvalifikacije za Euro 1988., ušao sam u igru sa klupe i, nakon samo nekoliko minuta, morao izaći zbog povrede. Iako su mi prognozirali dugu pauzu, nakon samo jednog mjeseca, jednog jutra sam na svoju odgovornost skinuo gips i vratio se na teren.