beats by dre cheap

Admir Aganović: Nisam imao ni za kifle

Nekadašnji mladi reprezentativac Bosne i Hercegovine, Admir Aganović ove sezone oduševljava Belgijance, prvi je strijelac Dendera a već sad menadžeri brojnih timova vode veliku bitku za njega. Admir Aganović je za San dao jedan zanimljiv intervju. Govorio je o slobodno možemo reći torturi, koja je provođena nad njime. Trnovit je put imao Aganović, mlad momak željan uspjeha je doživio neke strašne stvari koje ne bi poželjeli nikome na svijetu. Ovaj intervju vam prenosimo u cijelosti...


Skoro da nema dana, a da neki od belgijskih listova na udarnom mjestu ne najavi nešto o našim malobrojnim fudbalskim pečalbarima u ovoj zemlji. I to sve u superlativu. Naročito poslije debakla njihovog nacionalnog tima. Jedno od najčešće spominjanih imena je ime nekadašnjeg kapitena omladinske reprezentacije naše zemlje, Admira Aganovića. Iako se FC Dender, klub u kojem igra, bori za opstanak, njega hvale i veliki i mali. Ako je suditi po štampi u Belgiji, vi ste uspjeli kao fudbaler.


Ne smatram ja to uspjehom. Uspio sam dobiti šansu da se afirmišem kako bih mogao zaigrati u nekom velikom klubu.


Pa, ipak, poslije svih onih liga i klubova u kojima ste igrali do sada, ovo je, koračanje koracima od sedam milja.


Razlika je ogromna. Ne da se to porediti. Ovo je prvi put u mom životu da imam sve uslove za rad.


Ni u beogradskom Partizanu nije bilo sve kako valja?


Tamo sam otišao kao dijete, sa 16 godina. Nije bilo loše. Prva sezona u juniorima i 28 postignutih golova. Svi su bili zadovoljni. Ličilo je pomalo na san. A, sve je počelo nedaleko odavde, u Luksemburgu. Igrao sam za reprezentaciju BiH, ne znam više koju. Sve sam selekcije prošao. Tu me zapazio Cviko (Cvijan Milošević op.a.). Nije znao ni ko sam, ni čiji sam. Tek smo se kasnije upoznali u Banovićima.


Nekako u to vrijeme trebali ste zaigrati i za prvi tim Budućnosti.


Trebalo mi je specijalno ljekarsko uvjerenje. Ali, pošto sam tad bio mlađi od 16 godina, nije moglo. Po zakonu. Sreća moja, da je bilo drugačije možda bih još bio u Banovićima.


Otkud u Partizanu?


Tad je trebao Kasapović iz Slobode da ode u Partizan. Zbog njega je Partizan dolazio da odigra prijateljsku utakmicu sa Slobodom. Pozvao me Cviko i rekao da ću i ja igrati probnu utakmicu, da je to on već ugovorio sa ljudima iz Partizana. Rekao mi kome i kad treba da se javim. Nikome nisam pričao osim Esadu Lugaviću. Mnogo mi je pomogao taj čovjek. Kad sam otišao u Tuzlu, noge su mi se odsjekle kad sam sve vidio. Mi, u Banovćima, nismo imali svi iste dresove kad smo trebali utakmicu igrati, a oni došli sa autobusom, novim, i svi u istoj opremi... Daju mi dres i kažu; igraš lijevog beka. Kod prvog kontakta sa loptom predriblam trojicu protivničkih igrača i dam gol sa 30 metara. Ni danas ne znam kako sam to uradio. Poslije su mi rekli da sam Partizanov igrač...


Sa 18 godina si potpisao ugovor s Partizanom...


Da, i otišao sam igrati za reprezentaciju BiH, dvije utakmice. Vratio sam se u Beograd i povrijedio se, stradalo mi je koljeno. I tada su počele moje muke.


Poslije operacije šest sedmica si hodao na štakama. Mnogi nisu vjerovali da će se ikada više vratiti fudbalu.

Da. Nisam imao ni para, a roditelji mi nisu imali odakle dati. Pozajmio sam da bih platio privatnog trenera. Bio sam uporan, i uspio se vratiti. Partizan me poslije poslao u Dinamo iz Vranja, gdje sam malo došao sebi.


Iz Vranja je potom preslio u Zemun, gdje je za šest mjeseci odigrao tek tri utakmice. Šta je bilo posrijedi?

Tu su mi mozak ispirali. Tolika mržnja, iživljavanje... Ne može se to opisati. Bio sam skoro izgubio volju za životom, a kamoli za igranjem. Nadajući se nečem boljem odem u Mladost iz Lučana, kad tamo - još gore. Odigram prvih sedam utakmica i onda me više nigdje nema. A sigurno sam bio najbolji. Neško Milovanović je u Mladosti bio sve. I trener, i sekretar, i ekonom, i predsjednik. Nije me baš volio...


Ipak, izdržali ste tih šest mjeseci, a potom preselili u Čukarički...


Ma, u Lučanima bukvalno nisam izlazio iz sobe, osim kada sam morao na trening ili na utakmicu. Šta sam sve tamo propatio za tih šest mjeseci. Da sam ostao još, mislim da bih poludio. Ipak, izdržao sam to iz inata. I izašao sam jači. Dogovorio sam sa Partizanom da odem u Čukarički, jer mi je bilo dosadilo da igram po raznim zabitima, sa tamo nekakvim iskompleksiranim tipovima.


Koliko je poznato, bilo je nešto zapelo oko papira? Niste mogli tako lako iz Lučana...


Sa Lučanima sam imao ugovor na godinu dana. Milovanović je prvo obećao da ću dobiti ispisnicu bez problema, ali kad je vidio u novinama da idem u Čukarički, nazvao me i rekao da se moram vratiti jer me trebaju. Vidio sam da ne može drugačije i šta sam mogao, vratim se.


Povratak je trajao tek tri dana...


Obećao je da ću igrati. Trenirao sam ponedjeljak i utorak. U srijedu je bila utakmica između prvog i drugog tima. Igrao sam za drugi tim, dao gol, a Milovanović mi kaže da igram veznog, da na mom mjestu igra neki kojeg je on tek doveo. Tu sam vidio šta mi se sve sprema. Spakovao sam stvari i tu je došlo do žestoke svađe između mene i Milovanovića. Prijetio mi je da neću nikad dobiti papire. Rekao sam da mi ne trebaju i da idem kući. Odlučio sam šest mjeseci ne igrati, jer nisam želio više tu ostati. Onda mi je počeo prijetiti nekim mafijašima, da će mi ih poslati kući da me srede....Ma, nisam mogao da vjerujem na šta su sve ljudi spremni...


Ipak, na kraju si to uspio riješiti, i dobiti papire bez duže pauze.


Pošto sam bio Partizanov igrač, a oni su već bili dogovorili sa Čukaričkim da u slučaju odlaska u inostranstvo obeštećenje dijele pola-pola, Partizan mi dao pare da vratim Milovanoviću sve ono što mi je plaćao za šest mjeseci. Tako sam i uradio.


Ni u Čukaričkom se nije pretjerano dobro i lagodno osjećao...


Odnos je bio u redu, ali tu sam igrao nizašto. Nisam imao ni za kifle. Klub mi je trebao plaćati i stan. Ni to nije rađeno kako valja. Vratim se u petak sa treninga i nađem pred stanom sve moje stvari. Izbačene. A utakmica u subotu. Odem u klub, a oni mrtvi-hladni kažu; zaboravili smo vlasniku stana uplatiti stanarinu.


Nevolje nikada ne dolaze same. Jedna prati drugu u stopu...


Tada mi se i mama bila razboljela. Dobila je rak dojke. Kasnije se i operisala, bio sam se zadužio do guše. Plaća mi je znala kasniti i po nekoliko mjeseci. I, ja odlučim da više tako ne ide, pa makar okačio kopačke o klin.


Rješenje je bilo...?


Sud. Više od tri mjeseca mi nisu plaćali ni eura. Našao sam advokata i rekao im; ili dajte ispisnicu ili idem na sud! Ni to nije išlo glatko. Počeli su me pritiskati i poručivati kako nemam šanse da ih dobijem na sudu jer oni znaju tamo neke ljude i da će to "srediti" preko njih. Ipak, na kraju smo se nekako uspjeli dogovoriti da mi daju ispisnicu. Morao sam potpisati da mi ništa ne duguju, iako su mi dugovali 30.000 eura.


Gdje ste otišli s ispisnicom u rukama?


Dva mjeseca nigdje. Sjedio sam kući. U ta dva mjeseca razni menadžeri su mi mozak isprali. Na stotine ih je zvalo i svi su nešto obećavali. Na kraju, Cviko je završio ovo u Belgiji... Da nisam imao podršku majke Zuhre i očuha Fuada, mislim da bih pukao.


Vaš biološki otac je Munever Krajišnik, nekadašnji fudbaler tuzlanske Slobode...


Nisam to dugo znao! Kad sam imao sedam godina mama je tek tada rekla istinu. Do tada mi je govorila; ja sam ti i otac i mati. Ljudi bi me često pitali je li mi Munever otac, ja sam govorio da nije. Kasnije sam saznao da je dolazio na utakmice i gledao me, dok sam bio u mlađim kategorijama. Upoznao sam ga tek nedavno. Upoznao nas je Cvijan Milošević, moj menadžer, koji je s njim zajedno igrao u Slobodi.


Kakav je osjećaj bio kada si nakon toliko godina upoznao oca?


Čudan. Nisam ništa prema njemu osjećao. Malo smo pričali, a kasnije kada smo se razilazili nije bilo baš ništa. Kad smo igrali protiv Vesterloa, nazvao me je i rekao da treba da dam gol jer je to klub za koji je on nekad igrao. I dao sam gol i to makazicama. Moj prvi gol makazicama u karijeri. Čuli smo se poslije utakmice. Bilo mu je drago.


Ipak, kako Admir kaže, kao pravog oca doživljava očuha Fuada.


On je veliki čovjek. Nikad nije pravio razliku između mene i mog polubrata Samira. Žao mi je što ni on nije više najboljeg zdravlja. Radio je kao vozač kamiona i morao je operisati kičmu. Srećom, sad sam ja u situaciji da mogu da mu pomognem.


Tvoj životni put bio je posut trnjem. Sada si sigurno mnogo sretniji čovjek. Koji ti je nasretniji trenutak u životu?

Prije nego će početi hod po trnju. Kada sam potpisao prvi profesionalni ugovor. Tada sam dobio 5.000 eura. Sjeo sam na prvi autobus, došao kući u Banoviće i sve te pare dao mami. Izraz na njenom licu učinio me neizmjerno srećnim. Jer, ona je sama krojila i šila odjeću i kasnije je prodavala po pijacama. Tako je zarađivala za život. Želio sam makar malo da joj olakšam.


Rijetki su fudbaleri kojima knjiga nije strana...


O budućnosti se mora razmišljati. Vanredno studiram sportski menadžment u Bijeljini. To je bilo na pola puta između Beograda i Banovića. Već sam završio dvije godine.


I na kraju, riječ dvije o Denderu, treneru Johanu Boskampu...


Što se kluba tiče, sve je super. A Boskamp je nevjerovatan, čudo od čovjeka. Nisam nikad ni sanjao da može postojati takav trener. Sve čini da se igrači osjećaju opušteno i cijenjeno. Nama recimo (Aganoviću, Sulejmanu Smajiću, Ervinu Zukanoviću op.a.), kad nas sretne nazove sellam... Ma, fenomenalan - kazao je na kraju Admir Aganović u razgovoru za San Sport.

BH SPORT
http://helpbhsport.blogger.ba
08/05/2009 09:00